Goli. Otok zaborava

Velebitski kanal pomorci još nazivaju i kanalom oluja, zbog neprekidnih toplih i hladnih vjetrova prisutnih tijekom cijele godine. Ovdje, na Kvarneriću, nalazi se Goli otok, blistavi greben vapnenca koji se prostire na otrpilike pet četvornih kilometara, na kojemu gotovo da i nema biljnog pokrova. Zbog bure se otok zimi pretvara u ledenu pustoš. Ljeti ga sunce pretvara u pakao.

Obala koja gleda prema kopnu je strma i nepristupačna, dubina mora ide do 30 metara dok je južna obala puno pristupačnija. Zato se u ovome dijelu može usidriti čamac i tu i tamo ugledati pokoji grm ili primorski bor. S kopna, najbliža točka od Golog Otoka je Lukovo, malo naselje s 11 stanovnika udaljeno od otoka oko 2 nautičke milje. Tri otočića okružuju Goli otok: Prvić, Sveti Grgur i Rab. Prva su dva otoka nenaseljena, poput Golog.

Prije drugog svjetskog rata Goli otok je bio u vlasništvu Rade Vukovića, bogatog trgovca iz Brinja. Uvjeren da je otok izdašan izvor boksita, Vuković ga dade u koncesiju stanovitim talijanskim tvrtkama koje su, međutim, ubrzo shvatile da ulaganje ne bi bilo isplativo jer je sirovina loše kvalitete.

1939. godine, za vrijeme diktature Kraljevine Jugoslavije, general Dušan Simović dao je prijedlog da se Goli pretvori u koncentracijski logor za komuniste. Prijedlog je tada bio odbačen, ali je zato deset godina kasnije igra sudbine zapečatila budućnost ovoga otoka.

 

Građani i građanke! Drugovi i drugarice! (...) Godina 1948. ostati će zabilježena u povijest naših naroda kao godina svih dokaza, u kojoj se još jednom dokazalo ono što su narodi naše države u stanju podnijeti. To je bila godina velikih dokaza za našu Partiju i njeno jedinstvo, ali to jedinstvo je toliko čvrsto da je moglo savladati i najsnažniju oluju u njenoj povijesti. U redovima naše Partije pronađeno je desetak ozloglašenih izdajica koji su u partiju ušli iz karijerizma pa su ostali sa jednom nogom vani...“  

Ovaj je govor jugoslavenski vođa Josip Broz Tito održao prilikom dočeka nove godine 1949., točno godinu dana nakon što ga je Staljin „ekskomunicirao“, odnosno izbacio iz Kominforma. Izopćen iz komunističkog bloka, Tito osjeća potrebu da se obrani od stvarnih ili izmišljenih utarnjih neprijatelja, to jest od svih onih koji su simpatizirali sovjetsku inačicu komunističkog sustava.

Kako bi to ostvario, organizira deportacije na izoliranu i teško dostupnu lokaciju na kojoj se moglo smjestiti tisuće osoba. Bio je to zatvor nalik na Alkatraz s jedne i gulag s druge strane. Mjesto stvoreno od komunista, sa komunističkom upravom, u svrhu kažnjavanja, preodgoja, lišavanja vlastitog dostojanstva i slobode posrnulih dojučerašnjih komunističkih drugova.

Iz tih razloga, od 1949. do 1956. godine Goli otok postaje zatvorom za osobe osuđene zbog toga što su bili neprijatelji naroda Jugoslavije. Robijaši pamte Goli kao pakao živih.

Goli Otok nije imao adrese. Službeni je naziv bio „Preduzeće Mermer“, vojna pošta broj 12, Bakar.
Goli Otok nije imao adrese. Službeni je naziv bio „Preduzeće Mermer“, vojna pošta broj 12, Bakar.
Goli Otok nije imao adrese. Službeni je naziv bio „Preduzeće Mermer“, vojna pošta broj 12, Bakar.
Goli Otok nije imao adrese. Službeni je naziv bio „Preduzeće Mermer“, vojna pošta broj 12, Bakar.
Goli Otok nije imao adrese. Službeni je naziv bio „Preduzeće Mermer“, vojna pošta broj 12, Bakar.
Goli Otok nije imao adrese. Službeni je naziv bio „Preduzeće Mermer“, vojna pošta broj 12, Bakar.

Monstrumi su stvarali rtove

da isture šiljke u valove

da na njih nabadaju pomame

urlicima put stijenja kad brazdaju

ni čovjek ni ovca na njih ne silazi

zmija ne doplazi

galeb ih se pripazi

da im ne prilazikad bjela krljušt mora

urlike u dimove pretvara

od pamtivijeka tamo se otvara

samo prijetnja –

u strah rastvara

i samo kamen kome duša buči

kad bi mogao kad bi stigao pobjeći

bježao bi

križ svoj ostvariti

neka se drugi krvare

žalo bi moglo kopneći

prezreti svoje šamare

koji ga dokazuju –

na šiljcima ove jàmare

goli se zločini odrazuju.

 

Preludij golootočki

Ante Zemljar

Rođen 1922. godine na Pagu, Ante Zemljar je bio partizan, pjesnik i jedan od preživjelih sa Golog otoka. Uhićen 1949. godine, Zemljar je na Golom otoku proveo četiri i pol godine. Unatoč prisilnom radu i mučenjima, Zemljareva je poezija preživjela kao čvrsta optužnica protiv svih krvnika koji su ikada kročili na Goli. Ante piše svoju poeziju kodiranim jezikom, koristeći ostatke vreća cementa, izrađenih od tvrdog, žutog i grubog papira, vješto ih skrivajući, kako od njegovih mučitelja tako i od vlastitih drugova.

Na Goli su otok bili prognani generali, časnici, partizanski kapetani, komunistički militanti, pisci, intelektualci, pjesnici. Optužba: pripadnost Kominformu. Među njih se ubrajaju mnogi poznati komunisti: Crnogorci, Srbi, Makedonci, Bugari, ali i mnogi Talijani. Među Talijanima ima i onih koji su na kraju rata odlučili otići u Jugoslaviju kako bi prisustvovali utemeljenju socijalizma.

Kao rezultat kaznenih postupaka, na Golom je otoku bilo smješteno oko 18000 zatočenika. Kazne su se mogle produžiti od šest mjeseci do najviše dvije godine. Na temelju presuda civilnog i vojnog pravosuđa, zatvorenika smještenih na Golom otoku bilo je oko 13 tisuća, što znači da je kroz Goli prošlo oko 31-32 tisuće ljudi. Točan broj ne može biti utvrđen, budući da su dokumenti uništeni“.

Podaci su nam dostupni od Ante Raštegorca, upravitelja zatvora na Golom otoku. Brojke su bile navedene u pismu upućenom povjesničaru Vladimiru Dedijeru, sadržanog u trećem svezku Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita.

Prema istom izvoru, deportiranih osoba na Golom otoku, umrlih od posljedica mučenja i gladovanja, bilo je 3800. Umiralo se zbog raznih razloga: fizičke iscrpljenosti, bolesti i samoubojstva. Sadizam i izljevi bijesa bili su svakodnevna pojava. Što su više zatvorenici kažnjavali drugove, to su više postajali moćni i poštovani. Među preživjelima ovoga pakla nitko ne pamti da je ijedan od mučitelja bio ikada kažnjen za te okrutnosti.

Prema Hrvatskom leksikonu „procjenjuje se da je kroz Goli otok prošlo oko 17 tisuća osoba, iako je veoma teško ustanoviti točnu brojku, jer se u logoru završavalo na temelju administrativnih naloga, a ne sudskim presudama. Živjeći u užasnim uvjetima i izloženi svakakvim vrstama mučenja, zatvorenici su bili prisiljeni priznati vlastite greške, optuživati se međusobno i otkrivati nove ‘zavjere’. Po količini primijenjene brutalnosti ovaj je inkvizicijski sustav nadišao sovjetski model, iako je bio kraćeg vijeka“.

 

Domenico Sciolis rođen je 1922. godine. Bio je zatočen na Golom otoku od 1950. do 1952. godine. Svi ga zovu Uccio. Uccio Sciolis.

Ja ga, naprotiv, zovem „ujače“, jer sam oduvijek slušao oca kako ga tako zove. Njegov me je jaki i duboki glas uvijek znao prikovati za stolicu. Svaki mi je put pripovijedao istu priču, ali svaki put bi mi ona drugačije zvučila. Bila je to priča o nekom neodređenom ratu, bez vremena i mjesta radnje. Bio je to rat koji je, činilo se, još trajao, čak i unutar četiri zida.

U kuhinji bi ujna uvijek pustila uključen štednjak, stalno bi hodala između blagovaonice i dnevne sobe, iako bi za večeru u konačnici imali samo juhu i kupus. Izlazila bi iz kuhinje i, prije nego što bi progovorila, zatvorila grilje. Samo bi tako mogla ušutkati muža. „Susjedi će te čuti“, prekoravala bi ga više gestom nego riječima. Ali njegov je glas bio dubok i prodoran. Iza zidova, kad bi pomno slušao, čuo bi uvijek iste priče.

1949. godine ujaka Uccia je uhitila UDBA, Titova tajna policija. Četiri je mjeseca proveo u Rovinjskom zatvoru Valdibora. Kroz sićušan prozor koji gleda na more, čuo bi ljude kako viču „Ua, banda!“. To je bio njegov dnevni obrok. U listopadu iste godine, ujaka su izvukli iz ćelije i utjerali u kamion koji je smrdio po ribi. Unutrašnjost kamiona bila je prekrivena slojem smrdljive vode te se kroz rešetke mogao opaziti samo kip svete Eufemije, na vrhu zvonika. Kad bi ga vjetar okretao prema Valdibori, spremalo se nevrijeme. Bio je listopad i cijelim putem kiša nije štedila njegovo ionako mokro tijelo.

Premjestili su ga u riječki zatvor, ali nije više bio u samici, nego u prostoriji sa još 20 zatvorenika. Govorilo se da je među njima bilo doušnika UDBA-e i predosjećao se da je najbolje šutiti i čekati poziv na sud, jer razlog uhićenja još uvijek nije bio jasan. Nakon nekoliko tjedana, na sudu mu je oduzeto pravo na riječ i jednostavno je bio prisiljen prihvatiti „u ime naroda“ osudu na 24 mjeseca društveno-korisnog rada zbog antisocijalističkog i protudržavnog ponašanja.

Iste su ga večeri vezali lisicama i, s još jednim osuđenikom, opet strpali na kamion. Nemilosrdno zatezanje žice, stražar je prekinuo rečenicom, koja je zvučala kao posljednji čavao u lijesu: „Ženu će ti prisiliti na razvod, banditu. Njoj i tvojoj kćeri neće preostati drugo nego živjeti na rubu egzistencije“.

Za vrijeme ručka bratić bi često znao provocirati ujaka. Podigao bi u vis zatvorenu šaku i u šali vikao „Živio Staljin“. Ujna bi se brzo ustala, zatvorila prozore i prekinula predstavu. Bila bi dovoljna samo gesta jer je ujak ionako bio nagluh. Na čelu stola, uvijek na istom mjestu, pokušavao bi shvatiti što ostali govore, ali kad bi on došao do riječi, shvatili bi da mu je gluhoća bila selektivna. Rat je za to kriv, otac mi je govorio, borio se u protuzrakoplovnom topništvu, a kasnije na Golom...

I na Golom otoku, zajedno sa njim, rođenim u Rovinju, bilo je mnogo njegovih sugrađana. Bilo je i Talijana iz Pule, Rovinja, Labina i Rijeke, skoro svi istaknuti sudionici društvenog i političkog života u gradu. Svi su bili deportirani na Goli otok.

Jedan od njih je bio Virgilio Giacomini, koji je u taj gulag nasred mora bio deportiran čak dva puta.

Ujak bi mi govorio da je Giacomini bio prijatelj. Pričao bi da je malo njih bilo poput njega. Na otoku bi znali razmjenivati cigarete za komad tvrdog kruha. Na svoj bi način štitili jedan drugog od svega. Cigarete, ustajali kruh i ljudi dostojni tog imena bili su rijetka pojava na Golom otoku. Mučenja i premlaćivanja izvršavana su od dojučerašnjih drugova iz partije, sugrađana, prijatelja, ali ne i od policije. Zatvorenici su istovremeno bili osuđenici i špijuni, saveznici i robovi kapoa. Kazneni se režim na otoku temeljio na nekoj vrsti samoupravljanja, boli i torturi. Zbog toga bi kažnjeni bili prisiljeni priznati, ne samo istinu, nego i izdati vlastite prijatelje, otkriti imena drugova iz partije, izdajica i ostalih bandita. Kad je dostojanstvo čovjeka potpuno pogaženo, on postaje izdajica izvan okvira pritvora i bilo koje ideologije.

 

Goli Otok, Talijani u gulagu tita, Giacomo Scotti
„Bivši oficir policije, potpisan kao N.N. Uhićen je krajem 1950. godine, a izjasnio se nevinim. Vojni ga je sud osudio na jedaneast godina teškog zatvora, iako ih je odslužio pet. Iz Cetinjskog zatvora poslan je na otok Sv. Grgur, kasnije na otok Ugljan, pa u Bileću, i na kraju u Petrovu rupu na Golom otoku. Isljednicima je „priznao“ sve ono što su oni htjeli čuti, „preodgojili“ su ga i poslušno je sa njima surađivao dok nije odslužio cijelu kaznu. Što takav čovjek može reći? Kaže da nakon šest dana neopisivih mučenja, u ćeliji punoj štakora, sa vodom do koljena, sam je sebe inkriminirao za najgora moguća kaznena djela, da je bio ruski špijun, da je izdajica, za ilegalne aktivnosti te i još mnogo toga i, što je najgore, napisao je popis od 48 osoba, prijatelja i poznanika, sa kojima je kovao zavjeru protiv naroda i partije. Kao nagradu za njegovu suradnju sa UDBA-om, prihvatili su ga kao „preodgojenog“ i na Golom otoku ušao je u krug „aktivista“ logora, postajući mučiteljem. Ne kaje se zbog toga niti nakon 35 godina“.

Činilo se da je Goli otok bio logor koji slijedi logiku matrjoške. Ujaku je, kao i ostalim logorašima, izmučenim fizičkim i mentalnim naporima, struktura logora bila u potpunosti nepoznata. Pakao nije predstavljalo samo ono što je njima bilo vidljivo. U pet kvadratnih kilometara nalazila su se još dva prostora na kojima su se odvijala mučenja. U glavnom je logoru, pored pristaništa za brodove Riva I, bilo 17 baraka. Zatim se nalazilo Radilište V, namijenjeno ženama i kasnije preseljeno na otok Sv. Grgur.

Posljednji, tajni i strašni logor bio je R-101, namijenjen zatvorenicima koje se smatralo najotpornijima na ispovijed. R-101 je bio poznat i kao „Petrova rupa“, jer je to doslovce i bila rupa. Ovaj je krški dolac, iskopan od Talijana u potrazi za boksitom, dubok osam i širok 25 metara. Rupa je bila zatvor za dvadesetak zatvorenika. Mnogima je postala grobnicom. Ovdje su logoraši bili prisiljeni na rad, uz stalna mučenja i u totalnoj izolaciji. Ovdje bi se logoraši razboljevali, umirali ili bi vrlo brzo poludjeli.

Zastajkujući, ujak bi mi govorio da bi tu rečenicu izgovarali pjevajući zatočenici dok bi gurali tačke pune kamenja. Na dlanovima bi im se stvarale rane i krv koja bi se zgrušavala postajala bi bijela od kamene prašine.

Teret tački nagnuo bi zatvorenika, usporavajući njegov hod. Brzo banda, hajde banditu, vikao bi drugi logoraš, koji ga ne bi štedio od batina.

Iz Bakarskog zaljeva, ujak i ostali logoraši, njegovi sugrađani, deportirani su na Goli otok brodom imena „Punat“. Jedrenjak bi plovio vodama Kvarnera, ponekad njegovo potpalublje bilo krcato muškarcima, ponekad bi u utrobi prevozio ženske zatvorenike. Neovisno o tome, sa zatvorenicima bi se postupalo kao sa životinjama za klanje. Ujak ne pamti koliko je put trajao. Isčekivanje nečeg lošeg brisalo je pojam vremena.

Ženske su barake isprva bile na Golom, zatim na susjednom otoku Sv. Grgur. Tamo se prema njima postupalo kao i sa muškarcima: iscrpljujući radovi, ispitivanja, optužbe, glad, žeđ i bolest, maltretiranje i ponižavanja.

Kad bi se grotlo „Punta“ otvaralo, sve bi zatvorenike izvukli iz trbuha broda, i čulo bi se uvijek isti zvuk, beskrajan jauk. Na rivi bi ih dočekala prva tortura, „pozdrav dobrodošlice“. Dočekao ih je „kroz stroj“, odnosno koridor u kojemu su stajali drugi logoraši koji bi nogama, šakama i pljuvanjem izišli su susret „novima“.

Dvomotorac bi oblačio kratke hlače sa crnom košuljom i crvenom trakom na jednoj strani. To je bila i uniforma i vlastita presuda, jer bi značilo da se zatvorenik vratio po drugi put na Goli otok. Njega bi drugi zatvorenici mogli tuči kao nečistu zvijer, i tako bi dobivali nagradu.

Glas ujka, Virgilija, kao i sva svjedočanstva prikupljena od preživjelih, vjerodostojno se preklapaju. Ona predstavljaju odjek, i grade mrežu koja čuva sjećanje na one kojih više nema.

Čuvaju od zaborava na Marija Quarantotta, ubijenog od silnih batina, nekoliko dana nakon svog dolaska na otok.

Vidjevši što se desilo njegovim drugovima, Mario je urlajući odbijao obući crnu košulju. Ni pod prijetnjom torture i zatočeništva nametnutim fašizmom ne bi to učinio. Ali je on bio dvomotorac i sa crnom je košuljom vjerojatno ionako bio pokojni. Njegova obitelj nije nikada saznala gdje može plakati nad njegovim mrtvim tijelom i tijekom mnogih godina nisu saznali drugu istinu osim one službene: sunčanica.

Zatvorenici su mogli biti aktivisti ili pasivisti. Prvi su bili oni koji su podržavali mjere preodgoja, pa bi postajali mučitelji ostalih zatvorenika, čak i ubojice. Pasivisti su bili svi ostali, svi oni koji ne bi surađivali i prihvaćali iste mehanizme.

Svi su pasivisti mogli postati banditi ako bi ustrajavali u grijehu kritiziranja vođa na čelu partije; podbadači ako bi se žalili o stanju logora ili bi širili glasine o Golom otoku kao o logoru a ne kao o radnom kampu. Kuferaši, odnosno veterani Sovjetskog Saveza koje je stoga trebalo mučiti posebnim torturama. Repati, koji bi pustili „rep“ izvan logora zato što bi oduglovačili prilikom denunciranja rodbine i prijatelja koji su ostali na slobodi. Dvolični su bili oni koji su se, prema mišljenju isljednika logora, preobrazili samo na riječima. Njihova je kazna bila da budu prisiljeni proganjati ostale zatvorenike, kako bi dokazali svoju odanost sistemu. Dvolični su bili i „dvomotorci“, to jest koji bi se opet ponašali na isti način kad bi se opet našli na slobodi.

 

(...) Bojkotirani su bili zatvorenici koje bi se najviše mučilo. Bivši isljednik logora tako opisuje „bojkot“: „bojkotirani su bili oni koji, čim bi stigli na Goli otok i nakon takozvanog polaganja računa drugim zatvorenicima, ne bi htjeli priznati isljedniku ono što su još imali priznati, ono što bi nastavljali tajiti pri ispitivanju i suđenju. Istraživanje bi se nastavljalo i za nas je bilo primarno. Bojkot bi trajao dva-tri mjeseca, čak i do godinu dana sa kratkim prekidima. Nedostatak hrane bi zatvorenike pretvarao u duhove. Bilo je malo hrane od 1949., sve do 1952. godine: juha za ručak i večeru, ujutro surogat kave sa 150 grama kruha ili žlica pirea. Bojkotirani bi obavljali najteže zadatke trčeći. Svake bi večeri prolazili „kroz stroj“,između 200-300 zatvorenika postavljenih u dvije kolone. Nitko im ne bi smio uputiti ni riječi. 1951. i 1952. godine odjenuli bi posebne znakove: crveni komad tkanine na košulji ljeti, na kaputu zimi. Svake druge noći, četiri bi sata trebali stražariti pored kante izmeta, bili bi čak prisiljeni ju isprazniti, tako da bi znali hodati gore-dolje cijelu noć (...).

Goli otok, Talijani u gulagu tita, Giacomo Scotti.

Odjednom i iznenada, na temelju neosporive i proizvoljne procjene, o svim se zatvorenicima mogao mijenjati dotadašnji stav. Dešavalo se to onima koji bi priznali sve, onima koji bi kritizirali vlastito stajalište i onima koji bi se pokajali zbog vlastitog izdajstva.

A izvan Golog, sve je bila privilegija. Izvodili bi građevinske radove, na primjer na trasi željezničke pruge Lupoglav-Štalije, na izgradnji autoputa Zagreb-Beograd, ili bosanske željezničke pruge Breza-Vareš.

Ujaka i Virgilija dopao je prisilni rad na izgradnji vinodolske hidrocentrale.

Molim te, ne postavljaj mi pitanja u vezi mjesta na kojem sam bio jer moram šutjeti kao zaliven.

To je bilo jedino objašnjenje koje bi pojedini zatvorenik mogao dati vlastitoj ženi, djeci, rodbini. U ono doba, nakon Titove smrti, zatočeništvo na Golom otoku ostalo je tajna ili noćna mora u sjećanjima zatvorenika.

Prvi se put počinje službeno spominjati Goli otok, barem na talijanskom jeziku, 1990. godine. U dnevnim novinama „La Voce del Popolo“ počinje se objavljivati serija pripovjedaka koju je napisao novinar Giacomo Scotti i, kasnije, pisma i svjedočanstva preživjelih zatvorenika.

Vraćati se kući nije uvijek značilo i biti slobodan. Puno puta preživjele osobe sa Golog otoka doživljavale bi marginalizaciju i diskriminaciju na poslu i bivali bi izopćeni iz političkog života, prisiljeni živjeti u bijedi zajedno sa svojom obitelji.

Vratiti se kući za mnoge je značilo ne naći više vlastitu rodbinu, koja je u međuvremenu odlučila otići za Italiju ili čak ni kuću, u kojoj su se bile uselile nepoznate osobe, u godinama kad je vladao veliki kaos.

Evo i priča Libera Sponze zatočenog dva puta na Golom otoku, koji je, kad je bio pušten na slobodu, postao zarobljenik zemlje koju više nije osjećao kao svoju.

Tijekom svog zatočeništva na Golom otoku, Libero je tražio više puta da mu se dozvoli odlazak u Italiju, ali je njegov zahtjev uvijek bivao odbijen. Naprotiv, njegovo je insistiranje bilo strogo kažnjavano. Čim bi se vratio na slobodu, njegovi bi zahtjevi za repatrijacijom bivali odbijeni, toliko da je pokušao pobjeći. Netko ga je izdao i, nekoliko kilometara od Trsta, „narodna“ milicija ga je pronašla. Osuđen na dvije godine zatvora, izašao je tri mjeseca prije zbog amnestije. Pokušavao se na svaki način spojiti sa svojom obitelji, ali nailazio bi samo na odlučno odbijanje. Odlučio je nakon toga osmisliti bijeg preko mora. Ukrao je ribarski čamac, stigao do Venecije, gdje ga je dočekala talijanksa policija koja ga je predala jugoslavenskoj. I opet je bio osuđen na dvije godine zatvora. Ovaj slučaj, kojeg su jugoslavenski mediji prešutjeli, skandalizirao je talijanske medije. U međuvremenu, njegov mu je brat pokušavao pomoći iz Italije. Predstavnik Ministarstva Unutarnjih Poslova iz Rima javio mu je da je Libero bio vraćen u Jugoslaviju zato što je bio komunist, a u Italiji je već ionako bilo previše komunista. Nakon devet godina logora i zatvora, jugoslavenska je vlada odlučila izdati Liberu Sponzi putovnicu. Desilo se to u travnju 1957. godine, taman na vrijeme da vidi svoju obitelj, ispriča svoju priču i umre.

Negdje sredinom 1956. godine logor za političke zatvorenike se ukida, a Goli otok postaje „kazneno-popravni dom“ to jest zatvor za obične kriminalce, sve do 1988. godine. Međutim, 1956. godina nije značila kraj kaznionica za disidente: politički su zatvorenici bivali zatvarani puno godina nakon toga, na otoku Sv. Grgur gdje bili deportirani mnogi zatvorenici koji su već odslužili kaznu na Golom otoku.

Danas na Golom otoku ostaje samo nekoliko tragova onoga što je nekad bio logor političkih zatvorenika. Posljednji „obični“ zatvorenici, uništili su prilikom odlaska sve što se dalo uništiti. Bilo je onih koji su krali bakar iz električnih vodova, onih koji bi odnijeli sa sobom vrata, okvire i sve ono što bi se negdje drugdje moglo iskoristiti.

Ono što je do danas ostalo na Golom otoku su polurazrušene barake, srušene i opasne zgrade pokrivene prašinom, solju i rijetkom vegetacijom. Vapnenac, izdubljen malo po malo golim rukama zatvorenika, topi se od soli, stvarajući male skulpture stalaktita i stalagmita.

Priroda i ljudski nemar pretvaraju ono što bi trebalo biti mjesto sjećanja i pijeteta u napušteno groblje krhotina od betonskog željeza, drva, cementa i azbesta.

Postavljena 2011. godine, ova je spomen-ploča, zajedno sa drvenim križem, postala simbol zlodjela mučitelja i boli koju su pretrpjeli zatvorenici. Ploča i križ odmah se primjećuju. U malom pristaništu, nalazi se restoran za turiste iz kojeg, u vrijeme objeda, miriše pržena riba, i neugledan dućan suvenira.

Turisti dolaze ovdje raznim plovilima, izletničkim brodovima, u privatnom aranžmanu i organiziranim ekskurzijama. Ima onih koji dolaze kako bi ronili u kristalno čistom moru, a ima i onih koji žele upoznati povijest otoka. Već desetak godina se u zgradi, u kojoj se nalazilo kino, oprema mali muzej sa informativnim pločama i slikama. Za nekoliko kuna, može se pogledati snimak od 11 minuta koji prikazuje kratku povijest ovog mjesta.

Trenutačno, nadležnost nad otokom je podijeljena između otoka Raba i Paga. Sigurno je da se do danas puno nagađalo o sudbini otoka. U nastojanju da smanji državni deficit, vlada u Zagrebu stavila je Goli otok na prodaju. Do Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom pristiglo je desetak projekata za prenamjenu lokacije. Među projektima bio je i prijedlog za osnivanje spomen parka za promociju kulturnog turizma, kao i komercijalni projekt luksuznog resorta za homoseksualce.

Ostaje na tom otoku, nekad kao i danas, problem koji sprječava njegovu utrživost: nedostatak vode. U vrijeme kaznionice, brodovi bi prenosili vodu i pretakali je u cisterne. Nedostatak vode bio je uvijek veliki problem: zatvorenici bi često dehidrirali i bilo im je dopušteno najviše jedno tuširanje na tjedan.

Bez vode i s oštrom klimom, Goli otok i dalje predstavlja mjesto koje je teško eksploatirati. Vrućina, nedostatak hladovine kao i oštre i nepristupačne stijene štite otok od indiskretnih pogleda, kao da se spomen ovog mjesta sam štiti od luđačkih pohoda, spomen koji daje do znanja da se baš ovdje služila čista kazna, bez praktične vrijednosti.

(Preveli na hrvatski: Nataša Stuper, Dino Alberini)

Projekt je dostupan pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 4.0 International (CC BY-NC-ND 4.0)

Projekt je nastao 2007. godine, kad se u meni probudila želja da ispričam jednu bajku koju sam slušala u djetinjstvu a koju sam u sebi iznova prepričavala. Radi se o priči iz povijesti koja pripovijeda moje podrijetlo, i koja me podjseća na put koji su prošli moji djed i baka, od Rovinja do Modene 1952. godine, zajedno sa mnogim drugim izbjeglicama iz Istre i Dalmacije.

Projekt je zamišljen kao dokumentarac zahvaljujući tehničkoj podršci Christiana Caiumija. Još u razvojnoj fazi, predstavljen je, zajedno sa drugim projektima, na Povijesnom Institutu u Modeni kao tema za razmatranje na Dan sjećanja, 10. veljače 2009. godine.

Dugo je vremena projekt bio zarobljen u pozadinskoj buci. Poziv, koji ga je oslobodio, osjetila sam iznenada.

Marco Mensa poklanja mi svoje fotografije sa otoka. Njegove slike daju onoj buci konačni oblik. Iz toga je lančanom reakcijom proizašlo sve ostalo, baš onako kao što je Marco zamišljao. I tako je sve počelo.

 

Intervjui, audio i video zapisi realizirani su između 2007. i 2008. godine, uz posebno odobrenje sudionika.

Domenico Sciolis umro je početkom 2016. godine u Rovinju.

Imao je 93 godine.

Virgilio Giacomini danas ima 97 godina i živi u Firenci.

 

Priče su nastale iz svjedočanstava preživjelih i kratke bibliografije:

  • Goli otok. Talijani u gulagu Tita (Goli otok. Italiani nel gulag di Tito), Giacomo Scotti, Lint
  • Gulag usred mora. Nova saznanja o Golom otoku. (Il gulag in mezzo al mare. Nuove rivelazioni su Goli otok), Giacomo Scotti, Lint
  • Martin Muma, Ligio Zanini, Passaggi
  • Pakao nade (L'inferno della speranza), Ante Zemljar, Multimedia Edizioni
  • Sjećanja na Goli otok (La memoria di Goli otok - Isola Calva), Luciano Giuricin, Centro di Ricerche Storiche, Rovigno
  • Goli Otok (L’isola nuda), Dunja Badnjevic, Bollati Boringhieri

 

Ako se odlučite podijeliti ovaj projekt morate

 Hrvatski je prijevod omogućen preko kampanje skupnog financiranja (crowdfunding).

Ovdje možete pronaći talijansku verziju a ovdje englesku.

Hvala svima koji su vjerovali u projekt i podržali ga:

Claudio Dutto, Adriano Derriu, Andrea Gentile, Xano Maria, Davide Coero Borga, Giovannina Calabrese, Enrico Poli, Angela Simone, Maria Tarozzi, Allegra de Mandato, Marco Malaspina, Vincenzo Napolano, Giulia Annovi, Lara Rossi, Tommaso Gallo, Elisabetta Tola, Francesca Conti, Francesca Iannelli, Fieza Avila, Andrea Salemme, Enrico Bergianti, Natascha Sacchini, Beatrice Montevecchi, Emiliano Della Casa, Massimo Bassan, Eddi Bisulli, Federico Nicolis Preto, Lisa Lazzarato, Daniela Garutti, Giacomo Pollastri, Rita Levoni Bemposti, Lara Gibellini, Francesca Negri, Francesca Rocco, Daniela Crescenzi, Silvia Mattavelli, Marcello Bindi, Vincenzo Belluomo, Marisa Sciolis.

Powered by  Jumpstart Georgia